Jesu li termoplastični polimeri toksični?
Termoplastični polimeri su vrsta plastike koja se može topiti i preoblikovati više puta bez ikakvih značajnih kemijskih promjena. Široko se koriste u raznim industrijama, uključujući ambalažu, automobilsku, građevinsku i medicinsku. Međutim, raste zabrinutost zbog potencijalne toksičnosti termoplastičnih polimera i njihovog utjecaja na zdravlje ljudi i okoliš.
Toksičnost termoplastičnih polimera depends na nekoliko faktora, uključujući njihov hemijski sastav, aditive i metode obrade. Neki termoplastični polimeri, kao što je polivinil hlorid (PVC), sadrže toksične hemikalije kao što su ftalati, olovo i cadmijuma, koji može iscuriti iz materijala i kontaminirati okoliš i lanac ishrane. PVC također je poznato da oslobađa dioksine, vrlo toksičnu grupu kemikalija koje mogu uzrokovati rak, reproduktivne i razvojne probleme te oštećenje imunološkog sistema.
Drugi termoplastični polimeri, kao što je polietilen (PE) i polipropilen (PP), smatraju se sigurnijim i manje toksičnim od PVC. Međutim, oni i dalje mogu sadržavati aditive kao što su stabilizatori, antioksidansi i plastifikatori, koji mogu imati štetne zdravstvene učinke ako migriraju iz materijala i uđu u tijelo. Na primjer, neki plastifikatori koji se koriste u PE i PP, kao što su bisfenol A (BPA) i ftalati, povezani su s hormonalnim poremećajima, razvojnim problemima i rakom.
Toksičnost termoplastičnih polimera također depesaznaje o njihovim metodama obrade. Neke metode obrade, kao što su brizganje i ekstruzija, mogu stvoriti otrovne pare i čestice koje mogu biti štetne za radnike i okoliš. Na primjer, proizvodnja polikarbonata (PC), termoplastičnog polimera koji se koristi u elektronici i medicinskim uređajima, uključuje upotrebu bisfenola A (BPA), kemikalije koja je povezana s hormonalnim poremećajima i rakom.
Kako bi se ublažila potencijalna toksičnost termoplastičnih polimera, razvijeni su različiti propisi i standardi kako bi se ograničila upotreba opasnih hemikalija i osigurala sigurnost radnika i potrošača. Na primjer, the EurEvropska unija zabranila je upotrebu određenih ftalata u igračkama i proizvodima za njegu djece, a Sjedinjene Države ograničile su upotrebu olova i cadminimum u proizvodima široke potrošnje. Osim toga, neke kompanije razvile su sigurnije alternative tradicionalnim termoplastičnim polimerima, kao što je biorazgradiva plastika napravljena od obnovljivih izvora.
Zaključno, toksičnost termoplastičnih polimera depends o njihovom hemijskom sastavu, aditivima i metodama prerade. Neki termoplastični polimeri, kao npr PVC, sadrže otrovne hemikalije koje mogu iscuriti iz materijala i kontaminirati okoliš i lanac ishrane. Ostali termoplastični polimeri, kao što su PE i PP, smatraju se sigurnijim, ali ipak mogu sadržavati aditive koji mogu imati štetne učinke na zdravlje. Kako bi se osigurala sigurnost radnika i potrošača, razvijeni su različiti propisi i standardi kako bi se ograničila upotreba opasnih hemikalija i promovirala upotreba sigurnijih alternativa.